Džozef: Studenti iz Srbije zaslužuju Nobelovu nagradu za mir

Edvard P. Džozef, stručnjak za konflikte i predavač na američkom univerzitetu Džons Hopkins, smatra da su studenti iz Srbije dokazali da se suštinske promjene mogu izvesti nenasilnim djelovanjem i da za svoje napore zaslužuju Nobelovu nagradu za mir.

"Izvanredna disciplina, marljivost i organizacija, koje su srpski studenti pokazali tokom dvije godine punih pritisaka, zaslužuju Nobelovu nagradu za mir", naveo je Džozef u analizi objavljenoj u časopisu "Forin polisi".

Džozef je u analizi ocijenio da između studenata u Srbiji, koji su djelovali u neprijateljskom okruženju, i njihovih vršnjaka u Francuskoj, koji prije svega "traže pažnju javnosti", postoji oštar kontrast koji "pruža brojne pouke".

On je naveo da je u Srbiji došlo do suprotnog scenarija u odnosu na Francusku, gdje su studentski nemiri bili prisutni od samog početka protesta.

"Nasilje nad mirnim studentima u Beogradu pokrenulo je studentski pokret na nacionalnom nivou. Ključni faktor za pridobijanje podrške širom zemlje, umjesto prolazne medijske pažnje ili oportunističkih skupova, bila je uzdržanost studenata u duhu Gandijeve filozofije, čak i kada je režim pojačavao provokacije i napade, naročito nakon trećeg masovnog protesta krajem juna 2025. godine", smatra Džozef.

Dodao je da je saradnju i kolektivno donošenje odluka, presudne za uspjeh studentskog pokreta, podstakla odlučnost da se ostvare promjene, a ne ogorčenost ili otrovna retorika.

"Drugo, mladi u Srbiji usmjerili su pažnju na suštinske potrebe društva, umjesto na uske, partikularne zahtjeve koji se tiču samo cijene ili uslova studiranja. Spremnost na žrtvovanje, koja se ogledala u iscrpljujućim dugim marševima, maratonskim biciklističkim vožnjama i dugim, napornim sastancima, umjesto traženja trenutnog zadovoljenja, predstavlja glavno obilježje ovog uspješnog pokreta", navodi američki profesor.

Dok mladi u Francuskoj "jurišaju na Bastilju", piše Džozef u analizi, srpski studenti su se "raštrkali širom zemlje, osnivajući građanske grupe u velikim gradovima i malim selima, čime su kod običnih ljudi ponovo probudili vjeru u participativnu demokratiju".

Kao treću pouku koju treba izvući iz pristupa srpskih studenata, Džozef navodi to što njihov pokret "nije dogmatski odbacio učešće u izbornom procesu", kao što to čine mnogi studentski aktivisti širom svijeta: "Na primjer, učesnici protesta protiv korupcije u Bosni i Hercegovini prije jedne decenije napravili su upravo tu grešku".

Džozef navodi da su studenti iz Srbije, za razliku od mnogih svojih vršnjaka u SAD, shvatili da im nedostatak životnog iskustva predstavlja prepreku za kandidovanje na javne funkcije i upravljanje državnim institucijama.

"Umjesto toga, obratili su se javnosti, dodjeljujući srazmjeran broj mjesta za kandidate svakom fakultetu širom zemlje. Kandidati su prošli kroz stroge provjere, detaljne intervjue i nekoliko krugova selekcije. Samo oni koji su uživali ugled u svojim oblastima uspjeli su da zadovolje postavljene kriterijume. Jedan apsolutni kriterijum bio je presudan u procesu odabira: kandidati nisu smjeli da imaju apsolutno nikakvu političku pripadnost niti političku prošlost", piše Džozef u analizi.

On je dodao da su studenti "pronicljivo shvatili" da srpska opozicija, "koju javnost u velikoj mjeri smatra neefikasnom", ne bi uživala nikakav kredibilitet među glasačima.

"Sada je trenutak da Sjedinjene Države i Evropska unija unaprijede političke i ekonomske odnose, kao i veze među ljudima, između Srbije i njenih susjeda iz bivše Jugoslavije, kako bi se povratilo povjerenje izgubljeno tokom godina srpskog revizionizma pod vlašću Aleksandra Vučića. Uz popustljiv stav Evropske unije, kao i administracija Džozefa Bajdena i Donalda Trampa, Vučićeva Srbija je postala najsnažnije uporište ruskog i kineskog uticaja u cijeloj Evropi, kao i glavni izvor razdora u regionu", smatra Džozef.