Ko čuva mentalno zdravlje mladih sportista?

U sportu smo naučili da mjerimo gotovo sve. Brzinu, snagu, skok, izdržljivost, tjelesnu kompoziciju, broj poena i pobjeda.

Mnogo rjeđe pitamo ono što se ne može izmjeriti aparatom: kako se sportista osjeća, koliko pritiska nosi i da li još uvijek uživa u onome što radi. A upravo tu počinje priča o mentalnom zdravlju sportista.

U Crnoj Gori o tome još uvijek govorimo premalo. Imamo psihologe koji rade sa sportistima, imamo i ljude koji su među pionirima sportske psihologije kod nas, a pojedini klubovi već pokazuju da razumiju koliko je ova podrška važna.

Lijep primjer je košarkaška ekipa UDG-a, koja se takmiči u Drugoj ligi, a ima svog psihologa.

To je iskorak koji vrijedi pohvaliti, posebno zato što pokazuje da briga o mentalnom zdravlju ne mora biti privilegija samo velikih klubova.

Važan korak napravljen je i u školama. Sve veći broj škola ima psihologa i to je nešto na čemu ne smijemo stati. Dijete veliki dio svog vremena provodi u školi, ali drugi važan dio odrastanja događa se upravo na treningu.

Tu, međutim, dolazimo do problema o kojem se kod nas još uvijek nedovoljno govori.

U mnogim klubovima razvoj djeteta i dalje previše zavisi od ličnog osjećaja i dobre volje trenera. Imamo sjajne trenere koji djeci mogu biti uzor za cijeli život, ali imamo i situacije koje nijesu dobre i koje sam kroz godine rada imao priliku da vidim.

Dešava se da trener zbog rezultata izgubi mjeru, da na dječiju grešku reaguje kao da je riječ o profesionalnom sportisti, da podigne glas, ponizi dijete ili napravi scenu pred ekipom.

Često se takvo ponašanje opravdava rečenicom:

„I mene su tako trenirali.“

Ali činjenica da smo nešto preživjeli ne znači da to treba da prenesemo na novu generaciju.

Dijete nije mali senior i ne možemo od njega očekivati da se sa pritiskom, porazom i greškom nosi na isti način kao odrasao sportista.

Posebno je opasno kada dijete počne da vjeruje da njegova vrijednost zavisi od toga koliko je poena postiglo, koliko je utakmica dobilo ili koliko je trener zadovoljan njime.

Tada sport prestaje da bude prostor razvoja i postaje mjesto na kojem dijete pokušava da izbjegne grešku i razočaranje. A dijete koje se plaši greške teško može da bude slobodno, kreativno i sigurno u sebe.

Zato mislim da moramo ozbiljnije govoriti o tome ko radi sa našom djecom.

Nije dovoljno poznavati sport da biste znali raditi sa djetetom. Potrebno je razumjeti njegov razvoj, njegove emocije, njegove strahove i granice.

Trener mora biti autoritet, ali autoritet se ne gradi strahom. Najbolji trener nije onaj kojeg se dijete najviše plaši, već onaj kojem najviše vjeruje.

I tu ne mislim da treba tražiti krivca samo među trenerima. Sistem mora pomoći i njima. Ako od trenera očekujemo da bude trener, pedagog, motivator i osoba koja prepoznaje psihološke probleme, onda moramo ulagati u njegovo obrazovanje i dati mu stručnu podršku.

Zato nam sportski psiholog ne treba tek kada problem postane veliki. Treba nam mnogo ranije.

Treba nam da sportista nauči da je normalno razgovarati o pritisku, strahu od neuspjeha, padu motivacije ili nesigurnosti. Treba nam da nakon povrede ne radimo samo na tome da tijelo ponovo bude spremno, već da sportista ponovo stekne povjerenje u svoje tijelo i bez straha izađe na teren.

Jer povreda se možda završi kada ljekar kaže da je sportista zdrav. Ali strah od nove povrede može trajati mnogo duže.

Isto je i sa pritiskom. Ono što odraslima izgleda kao „samo jedna utakmica“ djetetu ponekad može biti ogroman događaj.

Zato je krajnje vrijeme da mentalno zdravlje prestane da bude dodatak sportu i postane njegov sastavni dio.

Crna Gora ima od čega da počne. Imamo stručne ljude, imamo prve klubove koji prave iskorake, imamo sve više psihologa u školama i sve više svijesti da sport nije samo fizička aktivnost.

Sada treba da napravimo korak dalje i od pojedinačnih primjera napravimo standard. Jer ako od djece tražimo mentalnu snagu, onda moramo biti odgovorni i za okruženje u kojem tu snagu pokušavaju da izgrade.

Ne možemo od djece tražiti da budu mentalno jaka, a istovremeno ih stavljati u okruženje koje tu snagu svakodnevno narušava.

Na kraju, možda bi to trebalo da bude jedno od osnovnih pitanja svakog sportskog sistema: ne samo koliko će dijete postići u sportu, već kakav će čovjek postati dok se bavi sportom.

Jer medalja traje koliko traje karijera. Ono što sport napravi od čovjeka traje cijeli život.

Autor Marko Rajović, magistar sportske medicine